Male stvari koje preskačem, a znam da su mi korisne
Ovaj tekst nastao je iz 28-dnevnog eksperimenta u kojem sam ispitivala odnos disanja i posture tijela. Krenula sam s idejom planka kao jednostavne vježbe za provjeru odnosa prema dahu. A putem sam odlučila testirati nekoliko malih stvari koje znam da mi služe, ali ih često preskačem.
Jutarnje ubrzanje
Ujutro je u meni sve ubrzano. Um mi radi sto na sat, a i tijelo jednako tako. Takva mi je energija ujutro. Sve bih napravila odmah, istovremeno i odjednom.
Otrčala bih van, pristavila vodu za čaj, sjela za radni stol i dovršila započeto, oprala pod u stanu, jer mi se učinilo da treba, napravila asana praksu, sredila računovodstvo, otišla na poreznu, otrčala u dućan i tako dalje, ali ne mogu sve to odjednom.
I tu sklonost ubrzanju promatram iz godine u godinu, a s vremenom sam skužila što se ponavlja i oko toga modeliram rutinu. Jutro mi je važno, najvažniji dio dana.
Zato sam odlučila ponovno uvesti red i raditi male stvari, one koje rade promjenu unutarnjeg ugođaja i tako postaju značajne.
Koridor — moj jutarnji ritual
Sada imam svoj „koridor” kroz koji ujutro prolazim. Kreirala sam ga pomalo, kako sam kroz godine shvatila što mi je uistinu potrebno, a što samo izgleda kao potrebno. To je moj „sveti” koridor.
Složila sam punktove koji me ne-napadno vode prema akcijama koje su mi važne. Na primjer, u tom koridoru čeka me trenirka i majica za vježbanje, na strateškom mjestu koje vodi do mjesta u stanu gdje vježbam, to mi je prvi pomak kroz koridor.
Jer, iako sam se tek probudila, prvo što mi treba je zatvoriti oči i povezati se sa sobom, kako bi zaustavila jurnjavu koja se pokrenula.
Male stvari koje mi pomažu u tome nisu uvijek iste, mijenjaju se. Nije isto ono što trebam danas i ono što sam trebala prije tjedan, mjesec ili godinu dana. To se mijenja, profinjuje se ili pogrubljuje i više strukturira ovisno o tome gdje sam sama sa sobom.
Intervencija u dah — najmanja stvar koja uvijek djeluje
Jedna takva mala stvar je intervencija u disanje. Ona uvijek funkcionira, jer je izvediva i uvijek dostupna.
Za mene to znači da pozornost iz glave premještam u tijelo. Pri tome moram umu ponuditi neku brzinu, neko kretanje s kojim će se zanimati. Često je to dah, jer baveći se dahom, svijest i tijelo surađuju u aktivnosti koja se događa sada.
Ponudim umu određeni ritam disanja i „zakvačim” ga za taj ritam. Kad god primijetim da sam odlutala, vratim se na ritam daha. U mojem iskustvu to znači preskok iz razmišljanja i planiranja u senzaciju u tijelu. I u meni se nešto promijeni, ugođaj postane vedar i živ. Iz tog mjesta osjećam što ide sljedeće, s obzirom na vrijeme koje imam.
Bez forsiranja
Male stvari ne ovise o intenzitetu, vremenu ni broju ponavljanja
One su učinkovite i u svojoj najskromnijoj varijanti od jedne minute, pogotovo ako se oslanjam na svoju sposobnost da budem prisutna. Ne trebam duge procedure i sate, dovoljan je trenutak da sam tu. To je kao prekidač: ili jesi ili nisi. I to treniramo, a koridor nam pomaže da ne zalutamo do mjesta za trening.
Svijest uvijek odluta
Koridor postavljamo sami i treba nam, jer je prirodna sklonost svijesti da odluta prema vanjskim stvarima, da se identificira s njima i u njima traži potvrdu i sreću. Tu sklonost ne ukidamo. Samo ju treniramo da se okrene prema sebi, da se ne izgubi u vanjskim stvarima i ne traži potvrdu svog postojanja u njima.
Zašto neuspjeh nije problem
Ne znači da svako jutro uspijem proći kroz koridor. A kad ne uspijem, možda čak još jasnije osjetim koliko su mi male stvari važne.
Lakše je kada znam što točno radim, gdje to radim i kako — tada se znatno povećava mogućnost da ću to doista i napraviti.
Ovaj eksperiment mi je dobro došao da revidiram svoje male stvari u koridoru. Možda promijenim redoslijed. Možda nešto dodam. Možda nešto izbacim. Još uvijek eksperimentiram.
Četiri stvari koje testiram
Za ovaj eksperiment uzela sam četiri stvari koje su: male, dostupne, mjerljive (jesam / nisam).
Chanting Om (nekoliko minuta)
Zvuk za cijelo tijelo. Frekvencija koja njeguje. Bez cilja, bez forme: samo vibracija.
Kratka šetnja
Izlazak iz stana i hodanje. Bez mobitela. Bez brojanja koraka.
Plank – 1 minuta
Ne kao test snage, nego kao provjera odnosa prema dahu u izazovu zadržavanja u položaju planka.
Doručak prije 10h
Pokušaj da promijenim naviku. Samo ritam koji tijelu daje signal sigurnosti.
U ovom eksperimentu zauzela sam stav u kojem ne tražim savršenstvo, samo testiram moć ponavljanja.
Pa da vidimo.