dah, struktura, osobna praksa
Učim ljude kako kroz dah, pokret i jasnu strukturu razviti praksu u kojoj mogu bolje prepoznati što se događa u njihovu tijelu i kako na to odgovoriti. Ne polazim od toga da će više intenziteta, položaja ili ponavljanja svima donijeti isti rezultat. Praksa djeluje kroz način na koji se dah, pokret i pozornost susretnu u određenom trenutku. Kada ponovno rade zajedno, pojavljuje se više jasnoće, prisutnosti i osjećaja unutarnje povezanosti. Više od dvadeset godina podučavam jogu, a danas najviše radim s ljudima koji se žele vratiti praksi ili razviti stabilniji odnos prema njoj. To su često osobe kod kojih je joga već ostavila trag. Pamte stanje nakon prakse i osjećaju čežnju da ga ponovno iskuse, ali misle da prije povratka moraju biti spremnije, snažnije ili discipliniranije. Moj je rad usmjeren upravo na prostor između želje da kreneš i trenutka u kojem doista možeš napraviti prvi korak. Kroz odnos s dahom, jasnu strukturu i ponavljanje učim te kako ponovno ući u praksu, razumjeti ono što se u njoj događa i postupno je učiniti svojom.
Pročitaj višeKako se moj pristup razvijao
od zadane sekvence prema živoj strukturi
Na svoj prvi sat hatha joge došla sam krajem devedesetih, kao vrlo mlada osoba sa slabim mišićima leđa. Privukla me jednostavna mogućnost da nešto mogu raditi sama za sebe. Ashtanga Vinyasa jogu počela sam vježbati 2004., a sustavno podučavati dvije godine poslije. Ashtanga je u moje tijelo duboko utisnula iskustvo onoga što se događa kada se dah, pokret i pozornost spoje u jednoj akciji. Kao učiteljici pokazala mi je i koliko praksa može postati površna kada se njezina temeljna svrha prestane iznova prenositi ljudima koji je prakticiraju. Promjena mojeg pristupa nije se dogodila odjednom. Razvijala se postupno, dok sam tražila rješenja za različite polaznike i dok se moja osobna praksa oblikovala kroz Vinyāsa Krama metodologiju i rad s Matthewom Sweeneyjem. Taj me pristup naučio promatrati sekvencu asana i prāṇāyāme kao živu strukturu s vlastitim ritmom, energijom i svrhom. Unutar nje uvijek postoji prostor za prilagodbu — kroz dah, odabir tehnike, redoslijed i namjenu položaja.
Kako podučavam
dah daje smjer praksi
Na prvom susretu ne provodim uvijek isti postupak. Promatram ritam i kvalitetu disanja, način na koji se osoba kreće i kako njezino tijelo odgovara na različite zahtjeve. Postoje konkretne stvari koje su vidljive, ali i one suptilnije koje svaka osoba pokazuje na svoj način. Ne krećem od pitanja: „Koliko možeš napraviti?”, nego: „Možeš li to napraviti tako da dah ostane slobodan, stabilan i dovoljno prostran?” Dah nije ukras koji dodaješ položaju, ni brza tehnika za smirenje. On je disciplina pozornosti i povratna informacija koja pokazuje kako prolaziš kroz praksu. Kada se dah skraćuje, postaje plitak ili gubi ritam, učim te slijediti tu senzaciju i prema njoj promijeniti intenzitet, trajanje ili smjer. Zadana sekvenca je okvir, ali ne i zatvorena forma. Struktura ti daje sigurnost i pokazuje kako ući u praksu, kako se kroz nju kretati i kako je završiti. Unutar sekvence postoji modularnost, što omogućuje da tu strukturu smanjiš, rastaviš i ponovno složiš bez gubitka njezinih temeljnih principa. Time ne učiš samo kako promijeniti sekvencu. Učiš kako ostati dovoljno prisutna da prepoznaš što se upravo događa i iz toga doneseš sljedeću odluku. Ponekad razumijevanje dolazi prije pokreta. Ponekad se pojavi tek kroz ponavljanje, kada dah i tijelo pronađu zajednički ritam. Zato sam u podučavanju precizna oko daha i njegova utjecaja na iskustvo prakse. Jednako mi je važno da imaš periode tišine, bez novih uputa, kao prostor u kojem možeš osjetiti što se događa u tijelu i dopustiti da to iskustvo dobije mjesto u tebi.
Što želim prenijeti
samostalnost se razvija
Samostalnost nije prvi korak i ne znači da uvijek sve moraš raditi sama. Ona se razvija kroz vodstvo, ponavljanje i iskustvo, dok postupno učiš prepoznati što ti dah i tijelo govore te kako na temelju toga donositi odluke. Osobna praksa zato nije samo sekvenca koju možeš zapamtiti i ponoviti. To je prostor u kojem možeš započeti bez čekanja idealnog trenutka, ostati dovoljno dugo da čuješ povratnu informaciju tijela i završiti bez osjećaja da uvijek moraš učiniti više. Najviše me raduje kada praksa postane najobičnija svakodnevna stvar, nešto što poznaješ i čemu se možeš vratiti. Ne zato što si svaki put jednako snažna, mirna ili disciplinirana, nego zato što znaš kako ponovno uspostaviti kontakt. Ne pokušavam te naučiti samo izvoditi joga položaje. Želim da kroz način na koji dišeš i krećeš se postaneš jasnija samoj sebi. Tako praksa postaje tvoja.
