Iskorak s praga — mikro-vježba kad je teško pokrenuti se

Iskorak s praga — mikro-vježba kad je teško pokrenuti se

S vremenom sam shvatila da je najvažniji odnos koji imam, upravo onaj s vlastitim tijelom.

I da se taj odnos ne podrazumijeva. On se gradi i održava. Posebno onda kada stvari ne idu.

U trenucima kada imam osjećaj da mi ništa ne uspijeva, kada se zapetljam u analize i pokušaje da “to nekako riješim”, upravo se taj odnos prvi naruši. Tijelo postane zadnje mjesto na koje se vraćam, iako je zapravo jedino koje me može izvući iz tog stanja.

Odnos s tijelom kao prostor koji treba održavati

Zato sam s vremenom počela razmišljati o odnosu s tijelom kao o nečemu vrlo konkretnom. Ne kao o ideji, niti kao o idealu, nego kao o prostoru koji treba održavati.

To je kontinuirani rad, nije nešto što jednom postigneš i gotovo. Stalno ga iznova treba njegovati.

Kao kad pospremanja stana, nije da ga jednom pospremiš i sve staviš na svoje mjesto pa je posao zauvijek gotov. Postoji ritam održavanja.

Pakt sa sobom — kako funkcionira

Za taj ritam održavanja svog “unutarnjeg stana” imam pakt sama sa sobom.

On ide ovako:

Kažem si: danas neću ništa raditi. Za mene, koja jogu živim kao životni poziv, to je kao da kažem danas ne idem na posao. I u trenutku kada je izgovorim osjetim opuštenost u cijelom tijelu. (zato što je kad je potrebno stvarno i provedem).

Onda ta opuštenost sama kaže: hajde, napravit ću jedan pozdrav suncu, ali ni dalje ne remetim opuštenost. Tijelo zna što to znači, a um zna da su to dvije minute pa ne paničari.

Iz toga nastanu tri pozdrava suncu jer tijelo prepoznaje putanju i s lakoćom ju slijedi. I ponekad je to stvarno sve što ću napraviti, za završetak prakse samo legnem na pod i podignem noge uza zid.

Taj pakt koji sam sklopila sama sa sobom izgrađen je na vodstvu tijela, na memoriji tijela. I to je moj unutranji stav koji daje sigurnost i gradi povjerenje u sebe.

Tih nekoliko minuta nije samo fizičko vježbanje, to je vrijeme koje dajem sebi. To je doslovan iskorak s praga razmišljanja i analiziranja i ulazak u akciju. Akcija pak koliko god se činila mala po intenzitetu ili vremenu, ipak mijenja unutranji stav iz “težine” i „ne mogu” u pouzdanje da ipak mogu.

Zašto memorija tijela radi bolje od snage volje

Da bi pakt funkcionirao, moram imati jasne korake: što točno radim, koliko mi vremena treba i zašto to radim.

A odgovar na pitanje zašto radim praksu joge nastaje iz onoga što tijelo pamti dok ju radim i svako ponavljanje osnažuje moje zašto. Odgovor uopće nije mentalan, puno više je tjelesan osjećaj.

Kada su koraci ugravirani u tijelo i kada ih moja fiziologija pamti, vraćanje paktu postaje jednostavno. Ne traži snagu volje. Ne traži motivaciju izvana. Memorija tijela je ta koja održava pakt.

Samo moram očistiti puteljak do akcije i zato je poželjno da je prvi korak najjednostavniji moguć: odrolam mat, stanem na mat, podignem ruke iznad glave s udahom, spustim se u pretklon s izdahom … i ponavljam jednom ili više puta.

Kad stanem na joga mat, tijelo preuzima i argumenti protiv padaju. Memorija tijela jača je i dublja od mentalne.

U trenucima kada ništa drugo ne ide i kada se osjećam nemoćno, ovo je moj akt moći i samopoštovanja u kojem ja odlučujem i djelujem. I osjećaj „ja to ne mogu” pretvara se u „mogu” ili eventualno “još nisam uspjela napraviti”.

Moje tijelo se osjeća uspješno, jer sam iskoračila s praga i napravila mikro-akciju. Mentalna buka, ma koliko glasna bila, to ne može umanjiti.

Ono što osjećam u tijelu jače je od buke i mentalnih rafala u glavi. A često se ta buka utiša i zamijeni ju preglednost i prostor tišine.

Vježba: Iskorak s praga

(3–5 minuta, bez pripreme, bez cilja)

Ova vježba nije tu da “odradiš praksu”. Ona je tu da pređeš prag iz razmišljanja u djelovanje.

1. Odrolaj mat

   • Ne pitaj se imaš li vremena. Ovo je prvi i jedini zadatak.

2. Stani na mat

   • Stopala su na podu. Ruke uz tijelo. Ne popravljaj ništa.

3. Udah — podigni ruke iznad glave

   • Ne produžuj dah. Samo ga pusti da se dogodi.

4. Izdah — savij koljena i spusti se u pretklon

   • Glava neka bude opuštena.

5. Ostani tu jedan ili dva daha

   • Bez plana što slijedi. Bez odlučivanja.

6. Udah — podigni se u stojeći položaj

   • Ako tijelo želi ponovi još jednom. Ako ne želi, samo legni na leđa i podigni noge uza zid.

To je sve.

Meni ova vježba funkcionira zato što traje kratko, ima jasan početak i ne traži odluku nakon prvog koraka.

Memorija tijela pamti putanju i svaki sljedeći put lakše je krenuti.

Ovo nije vježba za velike promjene. Ovo je prvi korak prema izgradnji povjerenja da možeš, a iskorak s praga sasvim je dovoljan.